Otac Goriot sadržaj

Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica....




Datum objave: Utorak, 10. kolovoza 2010.
Preuzeto: lektire.com.hr | Slika: Otac Goriot sadržaj
Otac Goriot sadržaj

Otac Goriot sadržaj

Honore De Balzac: Otac Goriot

NA POČETKU ROMANA  Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:

“Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu.”

Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca.

Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje “i najbezbrižniji čovjek postaje tužan”, a glavna soba pansiona Vauquer “zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom… Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja… Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i “kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu.” No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, “ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom.”

Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i “prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca”. Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja… I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je “možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su “dobro iscjedile limun, koru su bacile na ulicu”. A on, taj “ludi” otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. “Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju”. A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije.

Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. “Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti”, kaže gđa de Bozean. “Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje”. To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: “Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga.

Poštenjem se ništa ne postiže.” Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: “Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina”. Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. “Takav vam je život”, tješi ga Vautrin. “Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba”. Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, “sahraniti svoju posljednju suzu” i uzviknuti: “A sada je na nas dvoje red!… I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.

Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje.

Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta – u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana.

Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: “Dragi moj gospodine – rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?”

Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: “Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu”; “Dragi prijatelju – odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca – samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem.”

Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan.

Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju:

“Nijedna – odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem.”; “Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemo razgovarati.”; “Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan.

Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli.”; “Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio.

Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile.”; “Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?”; “Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina… Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih!

Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih!

Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi…” Izvor: lektire.com.hr

Otac Goriot sadržaj
Otac Goriot sadržaj
Otac Goriot sadržaj

Facebook komentari

Indeks A - Ž

A

B

C

Č

D

Đ

E

F

G

H

I

J

K

L

M

N

O

P

R

S

Š

T

U

V

W

Z

Ž