Janko Leskovar Misao na vječnost

Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije...




Datum objave: Utorak, 04. svibnja 2010.
Preuzeto: lektire.com.hr | Slika: Janko Leskovar Misao na vječnost
Janko Leskovar Misao na vječnost

Janko Leskovar Misao na vječnost

U SELU DRUŠKOVU  je živio učitelj Đuro Martić.

Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar.

Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora.

Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.
Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san.

Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao je li to život ili san.

Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže.

Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi.

Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.
Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj.

Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi. Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao.

U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”. Đuro Martić je poludio. Izvor: lektire.com.hr

Janko Leskovar Misao na vječnost

Janko Leskovar Misao na vječnost
Janko Leskovar Misao na vječnost
Janko Leskovar Misao na vječnost

Facebook komentari

Indeks A - Ž

A

B

C

Č

D

Đ

E

F

G

H

I

J

K

L

M

N

O

P

R

S

Š

T

U

V

W

Z

Ž