Najbolji ratni filmovi

Isprva je sve ukazivalo na katastrofu. Sedam-deset i pet milijuna dolara skupa evokacija atentata na Adolfa Hitlera, nazvana “Operacija Valkira”, neprestano je odgađala datum premijere




Datum objave: Petak, 12. veljače 2010.
Preuzeto: Jutarnji.hr
Najbolji ratni filmovi

Najbolji ratni filmovi

Isprva je sve ukazivalo na katastrofu. Sedam-deset i pet milijuna dolara skupa evokacija atentata na Adolfa Hitlera, nazvana “Operacija Valkira”, neprestano je odgađala datum premijere.

Najprije je trebala biti prikazana u američkim kinima tijekom ljeta, da bi premijeru imala tek uoči Božića. Prvog vikenda zauzela je četvrto mjesto na top-listi bruto zarada, što se također nije činilo impresivno, no ukupan utržak iznosio je više od 20 milijuna dolara, a film je igrao u manjem broju kina od konkurenata koji su zauzeli viša mjesta, pa je rezultat zapravo jako dobar.

Sumnje da se američka publika zasitila filmova o razdoblju nacizma pokazale su se neosnovanima.

>> Top 10 filmova o njemačkim vojnicima

Cruise promijenio tri odore

“Operacija Valkira” zanimljiv je film ne samo zbog teme nego i zbog pedanterije kojom su dočarani događaji na dan 20. srpnja 1944. godine, kada je pukovnik Claus von Stauffenberg postavio kožnu aktovku punu dinamita ispod radnog stola u Vučjoj jazbini u Istočnoj Pruskoj, gdje se Hitler upravo spremao vijećati sa svojim generalštabom o ratnoj situaciji.

Dosad u nijednom filmu nije tako vjerno prikazana galerija njemačkih vojnih uniformi, koje glumcima pristaju kao salivene.

Samo ih Tom Cruise, koji se unatoč niskom rastu ohrabrio zaigrati metar i 85 cm visokog von Stauffenberga, promijeni tri, a neke od najdojmljivijih nose Britanci Bill Nighy, Kenneth Branagh i Tom Wilkinson.

Vojni rituali Trećeg Reicha nisu na filmu nikad tako vjerno prikazani, što će gledatelji itekako znati cijeniti. Naime, razdoblje nacizma provjereni je mamac za publiku, a njegova djelotvornost ne slabi ni u 21. stoljeću. Filmu “Hitler: konačni pad” za dlaku je izmakao Oscar, ali je zato u kinima diljem svijeta postigao zapaženi uspjeh, dok je “Crna bilježnica” Nizozemca Paula Verhoevena bila hit ne samo na matičnom tržištu, nego i u Americi i Velikoj Britaniji.

Užase zamijenile atrakcije

Odakle takvo zanimanje za nacizam? Pa, za razliku od Hitlera, nijedan osvajač svijeta nije imao na raspolaganju medij filma da zabilježi njegov uspon i pad. Kao da je toga bio svjestan, efektno je dizajnirao sve izvanjske pokazatelje svoga imperija, od loga do zastava i uniformi, koje je dojmljivo dokumentirala Leni Riefenstahl u svom “Trijumfu volje”.

Zbog njegove grandomanije stradali su milijuni, ali su se pamtile i druge stvari, poput mita o njemačkoj vojnoj disciplini i vrsnoj organizaciji. Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, Hollywood nije snimao filmove o užasima koji su se odigravali u konclogorima, nego je tražio primjerenije atrakcije. Tako je 1951. nastao film “Pustinjska lisica”, s Jamesom Masonom u ulozi feldmaršala Rommela, vojskovođe koji je u Africi u početku nanosio poprilične gubitke saveznicima.

Alibi je bio taj što su i Rommela sumnjičili za upletenost u atentat na Hitlera te su ga prisilili da počini samoubojstvo u listopadu 1944. godine. Rommel je bio ratnik, a ne ratni zločinac, a tu je distinkciju Hollywood jasno povlačio. U njegovim su filmovima pozitivci mogli biti pripadnici Wermachta, njemačke vojske, ali nipošto i SS-ovci, nacističke paravojne trupe. Osim toga, žanr ratnog filma jedan je od najpopularnijih u kinematografiji, a bez njemačkih vojnika zbilja ga je teško zamisliti.

Tako je 1958. Marlon Brando obojio kosu, obukao njemačku uniformu i zaigrao poručnika Christiana Diestla u filmu “Mladi lavovi” (snimljenog prema bestseleru Irwina Shawa), melankoličnog momka koji je isprva uvjeren da čini pravu stvar kada sudjeluje u pohodu na Francusku, pogotovo kada u Parizu počinje privlačiti ženske poglede.

Dakako, postupno počinje uviđati u što se opleo, no imidž je jedno, a suština drugo: njegov poster u njemačkoj uniformi bio je jednako popularan poput onoga u crnoj kožnatoj jakni iz filma “Divljak”.

Katarza nakon tragedije

Nesumnjivo, njemačka je uniforma za mnoge imala posebnu magiju. Clint Eastwood i Richard Burton glumili su savezničke komandose u uzbudljivom ratnom trileru “Orlovsko gnijezdo” i izgledali posve obično dok su se pripremali za akciju, no kada su se preobukli u njemačke časnike, zablistali su elegancijom i krasnim držanjem.

Zanimljiva je i popularnost dviju istočnoeuropskih serija. Poljska “Važnije od života”, sa Stanislawom Mikulskim u ulozi obavještajca Stanislawa Kolickog koji se pretvara da je njemački kapetan Hans Kloss, krajem šezdesetih bila je veliki hit čak i u bivšoj Jugoslaviji. Ruska “17 trenutaka proljeća”, s Vjaćeslavom Tihonovim u ulozi pukovnika Maksima Isajeva koji se pretvara da je Nijemac Max Otto von Stierlitz, također je u nas praznila ulice u vrijeme emitiranja.

Zašto su bile tako popularne? Zato što su bile žanrovski spretno napravljene, a donekle i stoga što su njihovi glavni glumci odlično izgledali u uniformama. Potonja je bila posebno zanimljiva jer je izbjegavala ideologiziranost: Stierlitz se nadmetao sa svojim protivnicima, koji su bili lukavi i opasni, ali nipošto karikirani, po svim pravilima dvorskih spletki, izigravajući nadređene i podređene, uspijevajući sačuvati sve do završnice svoj pravi identitet.

Filmovi su osobito podržavali mit o dobrom Nijemcu koji je prekasno shvatio u što se upleo zbog Hitlera, a vrhunac tog vala predstavlja “Operacija Valkira”. Postoje, naime, Nijemci kojima ne smeta što se posvuda čine zločini i oni drugi, kojima je nakon 1942. i prvim saznanjima o konclogorima bilo jasno da je put kojim ih vodi Hitler suviše opasan.

Na tim drugima sazdan je čitav podžanr ratnog filma, a jednu od najefektnijih inkarnacija “dobri” je Nijemac imao u već spomenutoj “Crnoj bilježnici”. Sebastian Koch (prije četiri godine igrao je Stauffenberga u istoimenom njemačkom televizijskom filmu), glumi njemačkog časnika Ludwiga Müntzea, kojeg nizozemska Židovka (Carice van Houten; također igra i Stauffenbergovu suprugu u “Operaciji Valkira”) pokuša uvjeriti da je arijevka, tako što je obojila u plavo ne samo kosu, nego i stidne dlačice. Müntze je zgodan, uniforma mu besprijekorno stoji, pa nije nimalo slučajno što se pripadnica pokreta otpora u njega zaljubi (situacija vrlo slična onoj iz ratnog trilera “U sjeni sumnje” s Melanie Griffith i Liamom Neesonom): srećom, njezin dečko ne zagovara Hitlera i nema ništa protiv sporazuma sa saveznicima, što se naposljetku pokaže kobno. To je Nijemac kakve film voli!

Njega nalazimo u filmu “Doba života i doba smrti” (1958.), snimljenog po romanu E. M. Remarquea, ali i u “Željeznom križu” (1977.), koji je Sam Peckinpah gotovo u cijelosti realizirao u Hrvatskoj.

U potonjem James Coburn glumi podoficira Steinera koji se buni protiv okrutnosti nadređenih časnika. Lik je bio tako popularan da je snimljen i nastavak (nema veze što je junak poginuo u završnici prethodnog filma), u kojem je Steinera igrao Richard Burton.

Kada je riječ o Hrvatskoj, naš prilog mitu o dobrom Nijemcu je ratni spektakl Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi” (1969.). Dosta netipično za to razdoblje, u kojem su njemački vojnici najčešće prikazivani kao čudovišta koja strijeljaju žene, djecu i starce, Bulajić se drznuo u priču uključiti i “dobrog” Nijemca, pa Hardy Krüger glumi pukovnika Kranzera koji je čisti profesionalac i uzmiče nakon što je vidio neviđeno junaštvo partizana.

Film je, međutim, realiziran ne samo u koprodukciji sa svim republikama bivše Jugoslavije, nego i s Nijemcima, a u takvim okolnostima karikiranje njemačkih vojnika nije dolazilo u obzir. Potez se ipak isplatio jer je film imao uspjeha u svjetskim kinima, a dogurao je i do nominacije za Oscara.

Nijemci u domaćem filmu

Dva hrvatska filma znakovito su prikazala njemačke vojnike. U “Abecedi straha”, odličnom prvijencu Fadila Hadžića, Tatjana Beljakova atraktivna je članica ustaškog pokreta koja drži brojne udvarače postrani tako što “hoda” s njemačkim vojnikom. Za nju je to pitanje statusa, što je vjerojatno bio slučaj i s ponekim damama u Zagrebu tog razdoblja.

U filmu Branka Bauera “Ne okreći se sine” (1956.) u jednoj sceni Lila Andres završi u ustaškoj policiji, a kad joj netko zaprijeti zatvorom, ona izbaci svoj najjači adut: “Vi očito ne znate tko je moj vjerenik?!”. Naravno, njemački časnik!

Zbilja nema razloga da mit o nekad najmoćnijoj europskoj vojsci ikad oslabi!

Najbolji ratni filmovi

Najbolji ratni filmovi
Najbolji ratni filmovi
Najbolji ratni filmovi

Facebook komentari